Ljubavna ispovest

Ljubavna ispovest zaljubljene curice

Bukvalno sam trčala za njim po izlasku iz autobusa, još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo. Bože, ovo nisam ja, kako se dogodilo da me nepoznat čovjek izvede van i da idem za njim bez pitanja? Umalo sam udarila u njega kada je stao i okrenuo se prema meni. DA LI SAM SE ZALJUBILJA? STA SE TO MENI DOGADJA? NE VERUJEM?

– Dobro, idemo negdje sjesti i da se smirimo. Slažeš se? – Klimnula sam glavom, nesposobna da progovorim. Čovjek je imao pogled koji je izazivao trnce da mi krenu niz leđa.

– Molim te, ne gledaj me tako.
– Kako? – Zbunio me je. Ja njaga gledam “nekako”? Pa da, zblenuto, mora da umire od smijeha zbog mog izraza lica.
– Tako … da poželim te odvesti negdje i ne pustim te tri dana iz kreveta.
– Ohhhh ..- potpuno me je omeo. – Nisam imala namjeru da te izazivam. Ja … zaista ne znam što mi je. Ovo zaista ne liči na mene. – Pokušavala sam izvući ruku. Ne, ovo ne smije se događa. Stegao mi je ruku bez namjere da me pusti. Koliko god moj razum vrištao da ništa ne znam o njemu, sviđao mi se taj dodir, vrlo. Nastavio je pričati:
– Idemo sjesti negdje i popričati. Ne brini, ni na mene ne liči da izvlačim žene iz prijevoza. Zato moram pričati s tobom.- bez obzira na riječi, nije se pomaknuo ni milimetar. Osjećala sam kako iz njega izbija toplina kad me je uhvatio za bradu i podigao je da može me pogleda u oči. Spustio se i okrznuo mi usne svojima. Nije bilo šanse da suzbijem uzdah. Želim više, mnogo više. Svi znaci upozorenja i sva logika su trenutno povukli, u trenutku kada me je privukao uz sebe, kao da mi čita misli. Osjetila sam grub pritisak čvrstih usana, pa malo kolebanje, kao da se trudi biti nježan dok mi je rastvarao jezikom usne i istraživao mi usta kao da pokušava pogoditi ukus nečeg nepoznatog. Nisam željela nježnost, željela sam nekako smiri vatru koja je počela da se pali u trbuhu i kola venama. Uzvratila sam poljubac svom žestinom, grizući ga za usnu, želeći ga okusim u svakom smislu. Trgla sam se kada se naglo odvojio od mene govoreći kako treba da se smiri. Izgubila sam predstavu o tome gdje se nalazimo, ljudi su prolazili pored nas i zagledali nas. U pravu je, moram se smirim.Udahnula sam duboko, dozivajući se svijesti. Ovo je tako pogrešno, na svaki mogući način. Ne trebaju mi komplikacije sada, kada sam koliko toliko dovela svoj život u normalu. Pogotovu mi ne treba stranac, o kome ama baš ništa ne znam, osim da je uspio izazvati moju trenutnu reakciju … u svakom smislu. Izgubljena u mislima, shvatila sam da smo u nekom kafiću i da treba sjesti. Aha, dobro, da, to je ok. Biće bolje da mu što prije objasniti da je sve ovo jedna velika ludost i da nemam namjeru da se vidim s njim ikada više. Nikako.
Pokušavala sam suspregne smijeh koji me obuzeo ali bez uspjeha. Svakako sam u šoku, očito je. Mozak mi je brzo radio dok sam govorila objašnjavajući da je sve ovo vrlo čudno, i naravno, složio se s njom, opet inzistirajući na tome da hoće da je vidi. Dobro, jasno joj je bilo zašto. Reagirali su jedno na drugo, činjenica. Ali neće zbog toga sebi zakomplicirati život. Nema šanse. Trudila sam se da mu to objasnim, osjećajući kako mi se ruke skupljene u krilu tresu, mada sam znala da mi je pogled siguran i čvrst. O da, šteta što ne dijele Oscara za takve uloge, odlično sam uvježbala taj nepokolebljivi pogled. On joj je bio jedno od rijetkih oružja s kojima je raspolagala.

Ljubavne ispovesti

Očito se nije slagao s njom, sudeći po njegovoj reakciji. Izgleda da nije navikao da bude odbijen. Što je značilo upravo to da joj je zaključak ispravan. Ne treba joj još jedan takav u životu. Ikada više.
Sukobila sam se s njegovim pogledom koji je odavao odlučnost. Očito je bio od onih koji se ne predaju lako. – Dobro. Hajdemo mirno i polako od početka. – Pružio je ruku preko stola i predstavio se. – Ja sam Mladen, drago mi je. – Razmišljala sam o tome da samo ustanem i odem, ali mi vaspitanje nije dalo da to napravim, tako da sam izvukla ruku ispod stola i uzvratila pozdrav, preklinjući je što drhti. Mada, to je samo od šoka, bila sam sigurna. Da, samo to. – Drago mi je Mladene, ja sam Ana- rekoh, povlačeći brzo ruku.
Nerviralo me je vlastito tijelo i ove reakcije na koje nisam navikla. Smišljajući najbrži mogući način da se izvučem iz te situacije, i jedino što mi je palo na pamet je da mu kažem da sam zauzeta. Što i nije bilo daleko od istine, mada ne na taj način na koji će on pretpostaviti, znala sam. Ne volim da manipuliram, niti da lažem, ali, naučila sam mnogo toga posljednjih godina, čak i to. Uzdahnuvši duboko, počela sam pričati, ignorirajući čvor koji je počeo da se pravi u grlu.
– Kao što sam rekla, ne bi trebali da pravimo ovoliku dramu oko toga što se dogodilo. Jednostavno je to jedna od onih situacija gdje ljudi reagiraju neobično u neobičnim okolnostima. Bili smo isuviše blizu jedno drugom, i odreagovali potpuno fiziološki. Ne želim se baviti time kako i zašto, znam samo da smo potpuni stranci i da bilo kakvo inzistiranje na daljnjem održavanju kontakta nije preporučljivo.Pogotovu stoga što me netko čeka kod kuće. – Trudila sam se zvučati što uvjereniji i stabilnije, birajući službeni ton, shvaćajući da izbjegavam da ga pogledam izravno, plašila sam se da će je taj njegov pogled opet hipnotizirati. – A sad me izvinite, gospodine Mladene, zaista žurim kući. – Ustala sam i krenula da se izvlačim iz separea, ignorirajući miris kave koji je mamio.
– Stani, Ana, stani. Slušaj … ok, neka bude da je tako kako ti tvrdiš. Zašto barem ne sjedneš i ne opustiš se, popiješ kavu, kad smo već ovdje i naručili smo? Ako ne želiš, ne moramo ništa pričati, ok? – Mladen je također ustao i gledao me probadajući me pogledom.
Molila sam se da mi ne priđe, znajući da će se opet dogoditi isto. Iz nekog razloga sam pored ovog čovjeka gubila glavu, doslovno. Nije prilazio, izgledao je kao da se premišlja dok sam se ja povukla se korak unatrag držeći torbu ispred sebe, čvrsto, objema rukama. – Ne, zaista žurim. – Napravila sam još jedan korak unatrag i osjetila udarati u nešto i gubim ravnotežu, ispuštajići torbu iz koje se sve prosulo po podu. U sljedećem trenutku su Mladenove čvrste ruke bile oko mene. O ne.
Tijelo je odreagovalo tako što sam se pribila uz njega, osjećajući neodoljivu želju za njegovim usnama, i rukama svuda po sebi. Skupivši svu snagu volje koju posjedujem, odvojila sam se i kleknula na pod počevši da sakluplja stvari. Sve se rasulo, papiri iz mapi, rokovnik iz koga su poispadali papiri, novčanik.
Vidjela sam samo vrhove njegovih cipela u svom tom kaosu, i palo mi je na pamet da ako bi sada podigla glavu, našla bi se točno u visini njegovog međunožja. Na tu pomisao mi obrazi buknuše. Poludjela sam, definitivno. Kako drugačije objasniti nevjerojatnu želju da zaista kleknem tu ispred njega i da mu lagano svučem te traperice, gledajući ga ravno u oči. Sjetila sam se pritiska na leđima … uh, bože … kako je bio divno čvrst. Zamislila sam tu baršunastu čvrstinu kako mi klizi po usnama, po jeziku, kako ga milujem prstima. Osjetila sam da mi pulsira između nogu i jače ih pritisla jednu uz drugu. Biće bolje da se što prije pokupim odavde.

Ostavi komentar!